Izvor: Slobodni filozofski

Iz medija čujemo kako je ekonomska “kriza” gotova, a svjetska ekonomija još jednom vraćena u svoje normalno stanje rasta i profita. 30. decembra, Le Monde je sažeo ovo raspoloženje u jednom od svojih uobičajeno briljantnih naslova: “Sjedinjene Američke Države žele vjerovati u ekonomski uspon.” Tačno, “žele vjerovati”, i to ne samo ljudi u SAD. No je li to doista tako?

Prije svega, ono što stalno ponavljam je da nismo u recesiji nego u depresiji. Većina ekonomista u pravilu formalno definira ove pojmove, prvenstveno na temelju rastućih cijena na tržištima dionica. Ti kriteriji se koriste da pokažu kako je došlo do rasta i profita. A političari na vlasti rado iskorištavaju tu besmislicu. No niti rast niti profit nisu prikladna mjera.

Uvijek postoje ljudi koji ostvaruju profit, čak i u najgorim vremenima. Pitanje je koliko ljudi, i koji ljudi? U “dobrim” vremenima, većina ljudi uviđa poboljšanje svoje materijalne pozicije, čak i ako postoje značajne razlike između onih na vrhu i dnu ekonomske ljestvice. Nadolazeća plima diže sve čamce, kako kaže poslovica, ili barem većinu čamaca.

No kad svjetska ekonomija stagnira, što je slučaj još od 1970-ih, događa se nekoliko stvari. Broj ljudi koji nisu unosno zaposleni pa niti ne primaju minimalno dostatan dohodak znatno raste. Zbog toga, države pokušavaju izvoziti nezaposlene jedna drugoj. Povrh toga, političari pokušavaju lišiti prihoda stariju, umirovljenu i mladu, još radno nesposobnu populaciju kako bi umirili svoje radno sposobne glasače.

Zato, kad uspoređujemo stanje po raznim zemljama, uvijek postoje neke u kojima situacija izgleda puno bolje nego u većini drugih. No, popis zemalja koje se doimaju boljima vrlo je promjenjiv, kao što je bio slučaj proteklih četrdeset godina.

Nadalje, kako se stagnacija nastavlja negativna slika raste i pogoršava se, pa u tom trenutku mediji počinju pričati o “krizi”, a političari tražiti jednostavna rješenja. Pozivaju na “mjere štednje”, što znači dodatno rezanje mirovina, obrazovanja i skrbi za djecu. Ako mogu izazovu deflaciju svojih valuta kako bi privremeno smanjili stope nezaposlenosti na račun stopa zaposlenosti drugih zemalja.

Uzmimo kao primjer problem državnih mirovina. Maleni gradić u Alabami ispraznio je svoj mirovinski fond 2009. Proglasili su bankrot i prestali isplaćivati mirovine, kršeći pritom državni zakon koji je od njih tražio da to čine. Kako primjećuje New York Times, “Ne pate samo umirovljenici kad mirovinski fond presuši. Kada bi grad pokušao poštovati zakon i isplatiti umirovljenike novcem iz svojeg godišnjeg operativnog proračuna, vjerojatno bi morao usvojiti veliko povišenje poreza, ili učiniti ogromne rezove u uslugama, kako bi osigurao novac. Trenutno zaposlenim gradskim radnicima moglo bi se dogoditi da uplaćuju u mirovinski plan koji neće biti tu da osigura njihove mirovine.”

No ovo je skori problem za svaku državu unutar SAD koje, po zakonu, moraju održavati balansirane proračune, što znači da ne mogu pribjegavati posuđivanju kako bi udovoljili trenutnim proračunskim potrebama. Analogan problem postoji u svakoj državi unutar eurozone koja ne može izvršiti devalvaciju valute kako bi pokrila proračunske potrebe, što znači da njihova kreditna sposobnost vodi pretjeranim neodrživim troškovima.

Možda se pitate, ali što sa zemljama za čiju se privredu kaže da “cvjeta”, kao što je recimo Njemačka ili specifičnije, unutar Njemačke, Bavarska – koju neki nazivaju “planetom sretnih ljudi”. Zašto se Bavarci “osjećaju malaksalo” i čine “potčinjenima i nesigurnima oko svog ekonomskog zdravlja”? New York Times primjećuje kako se na “njemačku sreću… naširoko gleda (u Bavarskoj), kao ostvarenu na štetu radnika, koji su u posljednjih deset godina žrtvovali plaće i pogodnosti kako bi učinili svoje poslodavce konkurentnijima… U stvari, dio prosperiteta dolazi od ljudi koji nemaju socijalno osiguranje koje bi trebali imati.”

Ako ništa, tu je barem dobar primjer “rastućih gospodarstava”, koja pokazuju kontinuirani rast tijekom posljednjih nekoliko godina – osobito tzv. BRIC zemlje. Pogledajte pažljivije. Kineska vlada je vrlo zabrinuta zbog labave prakse pozajmljivanja kineskih banaka, koje izgledaju kao mjehur, koji dovodi do prijetnje inflacijom. Jedan od rezultata je nagli porast otpuštanja u zemlji u kojoj se čini da su sigurnosne mreže za nezaposlene nestale. U međuvremenu, priča se da je nova predsjednica Brazila, Dilma Rousseff, uznemirena “precijenjenom” brazilskom valutom pored onoga što vidi kao devalvirane valute SAD-a i Kine koje zajedno predstavljaju prijetnju konkurentnosti brazilskog izvoza. A vlade Rusije, Indije i Južnoafričke republike se sve suočavaju s tutnjajućim nezadovoljstvom velikog dijela svojeg stanovništva, kojima kao da je izmakla korist od pretpostavljenog gospodarskog rasta.

Konačno, i ne manje važno, tu je oštar skok cijena energenata, hrane i vode. Ovo je rezultat kombinacije svjetskog rasta stanovništva i povećanja postotka ljudi koji zahtijevaju pristup. To je predskazanje borbe za ove osnovne robe, borbe koja bi mogla postati smrtonosna. Postoje dva moguća ishoda. Jedan je da velik broj ljudi smanji razinu svoje potražnje – vrlo nevjerojatno. Drugi je da ubojitost borbe rezultira smanjenjem svjetske populacije, a time i nedostataka – vrlo neugodno maltuzijansko rješenje.

Kako ulazimo u drugo desetljeće dvadeset i prvog stoljeća, ne čini se vjerojatnim da ćemo se do 2020. moći osvrnuti na prvo desetljeće kao ono u kojem je “kriza” prepuštena povijesnom sjećanju. Nije od koristi “željeti vjerovati” u nešto što izgleda kao teško dostižna budućnost. To nam ne pomaže u pokušajima da osmislimo što učiniti oko toga.