Izvor: Guardian

‘Arapski svijet je u plamenu”, izvještava al-Jazeera prošle sedmice, dok širom regije zapadni saveznici “brzo gube svoj uticaj”. Talas nemira pokrenut dramatičnim ustankom u Tunisu, kojim je istjeran diktator kojeg je zapad podržavao, imao je naročit odjek u Egiptu, gdje su demonstratori nadjačali diktatorovu brutalnu policiju. Posmatrači su to uporedili sa padom komunizma u Rusiji 1989, ali postoje značajne razlike.

Ključno je to što među velikim silama koje podržavaju arapske diktatore nema Mikhaila Gorbacheva. Naprotiv, Washington i njegovi saveznici se drže uhodanog principa da je demokratija prihvatljiva samo dok je u skladu sa njihovim strateškim i ekonomskim ciljevima: može je biti na neprijateljskoj teritoriji (do određene granice), ali ne u našem dvorištu, molim, osim ako nije propisno ukroćena.

Jedno poređenje sa 1989. je donekle validno: sa Rumunijom, gdje je Washington pružao podršku Nicolae Ceausescu, najgorem od svih istočnoevropskih diktatora, sve dok savez više nije mogao opstati. Zatim je Washington pozdravio njegovu svrgnuće, a prošlost je izbrisana. To je standardni šablon: Ferdinand Marcos, Jean-Claude Duvalier, Chun Doo-hwan, Suharto i mnogi drugi korisni gangsteri. Možda se to upravo dešava i u slučaju Hosni Mubaraka, zajedno sa rutinskim naporima da se pokuša osigurati da nova vlast ne odstupa mnogo od odobrenog kursa. Sadašnji pretendent je čini se Mubaraku odani general Omar Suleiman, tek imenovani potpredsjednik Egipta. Suleiman, dugogodišnji šef obavještajnih službi, prezren je od strane pobunjene javnosti gotovo koliko i sam diktator.

Uobičajen refren među kritičarima je da strah od radikalnog islama nalaže (suzdržano) protivljenje demokratiji na pragmatičnoj osnovi. Iako nije potpuno neosnovana, ovakva formulacija navodi na pogrešan zaključak. Generalna prijetnja je uvijek bila nezavisnost. Amerika i njeni saveznici su redovno podržavali radikalne islamiste, ponekad da bi spriječili sekularni nacionalizam.

Poznat primjer je Saudijska Arabija, ideološki centar radikalnog islama (i islamskog terora). Drugi na dugačkom spisku je Zia ul-Haq, najbrutalniji od pakistanskih diktatora i miljenik predsjednika Regana, koji je sproveo program radikalne islamizacije (saudijskim sredstvima).
“Tradicionalni argument i u arapskom svijetu i van njega je da se ‘ništa loše ne dešava, da je sve pod kontrolom’”, kaže Marwan Muasher, bivši zvaničnik Jordana, a sada direktor Bliskoistočnog istraživanja za Carnegie Endowment. “Ovim argumentom sadašnja vlast tvrdi da protivnici i autsajderi koji traže reforme preuveličavaju snage na terenu.” Zbog toga se javnost može zanemariti. Ova doktrina seže daleko u prošlost i ista je širom svijeta, pa i na američkom domaćem terenu. U slučaju nemira mogu biti neophodne promjene taktike, ali uvijek s ciljem uspostave kontrole.

Glasan demokratski pokret u Tunisu usmjeren je protiv “policijske države sa malom slobodom izražavanja ili udruživanja i ozbiljnim problemom u vezi sa ljudskim pravima, kojom vlada diktator čija porodica je omrznuta zbog svoje potkupljivosti”. Tako je rekao američki ambasador Robert Godec u depeši iz jula 2009. koju je objavio WikiLeaks.

Zbog toga bi prema nekim komentatorima WikiLeaks-a “objavljene depeše trebalo da umire američku javnost saznanjem da zvaničnici ne spavaju na poslu” – zaista, depeše toliko idu u prilog američkoj politici da izgleda gotovo kao da ih sam Obama pušta da procure (ili tako barem piše Jacob Heilbrunn za The National Interest.)

“Amerika bi Assangu trebala dati medalju”, stoji u jednom od naslova u Financial Times, gdje Gideon Rachman piše: “američka spoljna politika se čini principijelnom, inteligentnom i pragmatičnom… javni stav koji Amerika zauzima po bilo kojem pitanju je obično i privatni stav njenih građana.” U tom smislu, WikiLeaks podriva “teorije zavjere” koje preispituju časne motive koje Washington javno proklamuje.

Godecova depeša podupire ove odluke – sve dok ne pogledamo malo dublje. Ako pogledamo tako, kako analitičar spoljne politike Stephen Zunes piše u Foreign Policy, vidimo da je, sa Godecovom informacijom u ruci, Washington obezbijedio 12 miliona dolara vojne pomoći Tunisu. Tunis je samo jedan od pet stranih korisnika: Izrael (rutinski); dva bliskoistočna diktatorska režima, Egipat i Jordan; i Kolumbija, koja već dugo drži rekord kada su u pitanju ljudska prava i najviši iznos američke vojne pomoći na južnoj hemisferi.

Heilbrunnov dokaz A je arapska podrška američkoj politici protiv Irana, koju otkrivaju objavljene depeše. Rachman se takođe hvata za ovaj primjer, kao i mediji uopšte, pozdravljajući ova ohrabrujuća otkrića. Reakcije ilustruju koliko je dubok prezir prema demokratiji na Bliskom istoku u razvijenim kulturama zapada.

Ne spominje se šta stanovništvo misli – ali to je lako doznati. Prema anketama koje je objavio Brookings Institution u avgustu, neki Arapi se slažu sa Washingtonom i zapadnim komentatorima da Iran predstavlja prijetnju: 10%. Ali Ameriku i Izrael smatraju glavnom prijetnjom (77%; 88%).

Arapski stav je toliko nenaklonjen politici Washingtona da većina (57%) misli da bi regionalna bezbjednost bila poboljšana ako bi Iran imao nuklearno oružje. Ipak, “ništa loše se ne dešava, sve je pod kontrolom (kako Muasher opisuje prevlađujuću fantaziju). Diktatori nas podržavaju. Njihovi podanici se mogu ignorisati – osim ako se oslobode lanaca, a onda se politka mora prilagoditi.

Druge objavljene depeše čini se takođe podupiru entuzijastične izjave o časnoj politici Washingtona. U junu 2009., Hugo Llorens, američki ambasador u Hondurasu, obavijestio je Washington o istrazi koju ambasada vodi o pravnim i ustavnim pitanjima u vezi sa prisilnom smjenom predsjednika Manuel ‘Mel’ Zelaya 28. juna.

Ambasada je zaključila da “nema sumnje da su se vojska, vrhovni sud i nacionalni kongres 28. juna udružili u nezakonitom i protivustavnom prevratu protiv izvršne vlasti”. To je za divljenje, osim što se nakon toga predsjednik Obama razišao u stavu sa gotovo cijelom Latinskom Amerikom i Evropom podržavši novi režim i zanemarujući zločine koji su uslijedili.

Možda su najupečatljivija otkrića WikiLeaks-a ona u vezi sa Pakistanom, na koja se osvrće analitičar spoljne politike Fred Branfman na sajtu Truthdig. Depeše otkrivaju da je američka ambasada svjesna da vašingtonski rat u Afganistanu i Pakistanu ne samo da pojačava sveopšti antiamerikanizam, već takođe rizikuje destabilizovanje pakistanske države “i čak povećava prijetnju od najgore noćne more: da bi nuklearno oružje moglo dospjeti u ruke islamskih terorista. Opet, objavljene depeše bi trebalo da nas umire”… jer zvaničnici ne spavaju na poslu” (Heilbrunnove riječi) – dok Washington žustrim korakom maršira ka katastrofi.