Vesti

Sve kapitulacije američkog predsednika Obame

Izvor: Standard (Zaki Laidi)

Tek što je predsednik SAD Barak Obama dočekao američke vojnike koji su se vratili iz Iraka i pohvalio stabilnost i demokratiju u Iraku nečuveno nasilje u Bagdadu i drugde otkrilo je svu surovost političke krize.

Da li je ova kriza nesrećni izuzetak ili simptom neuspeha Obamine bliskoistočne diplomatije od Egipta do Avganistana? Kada je došao na mesto predsednika SAD, Obama je postavio četiri cilja na Bliskom istoku: stabilizacija Iraka pre odlaska vojnika, povlačenje iz Avganistana sa snažnom pozicijom i uz minimalnu političku konvergenciju sa Pakistanom, postizanje velikog napretka u mirovnom procesu na Bliskom istoku pojačavanjem pritiska na Benjamina Netanjahua da zamrzne izgradnju naselja i otvaranje dijaloga sa Iranom.

Kada je reč o Iranu, od mandata Džordža Buša SAD nastoje da ispolje umereniji uticaj na šiitsku vlast kako bi zemlja mogla da stvori inkluzivniji politički sistem naročito usvajanjem zakona o podeli prihoda od izvoza nafte na šiitske, sunitske i kurdske zajednice. Dogodilo se suprotno. Kurdistan je krenuo putem povećanja autonomije, dok autoritarna šiitska centralna vlada dodatno marginalizuje sunite. Sve ovo se odražava na regionalnu ravnotežu moći, jer se Irak približio Iranu kako bi oslabili moć Turske, koja, čini se, štiti sunite.

Nedavna opaska iračkog premijera Nurija Malikija da ga više brine Turska nego Iran otkriva ogroman jaz između Iraka i SAD, koje su, izgleda, izgubile svaki značajniji politički uticaj na Bagdad. Nema više gotovo nikakve sumnje da je okupacija Iraka bila ogroman strateški poraz jer je konačno poslužila samo jačanju Irana. Obami nedostaje srednjoročna vizija kako da se izbori sa ozbiljnošću situacije, što je propust koji će pre ili kasnije koštati.

Bez obzira da li će jači pritisak uvođenjem sankcija na izvoz nafte oslabiti Iran ili ne, Amerika neumoljivo ide ka novom ratu na Bliskom istoku. Nije nemoguće da pojedini u američkim spoljnopolitičkim krugovima posmatraju produbljivanje iračke krize kao pripremu za vojnu intervenciju u Iranu. Ali Obama nije ničija budala. On je potvrdio neprijateljski stav američkog Kongresa prema Iranu i želju da se suprotstavi vojsci lslamske Republike. Uveren je, međutim, da može da izbegne ekstremna rešenja; u diplomatiji se svašta može dogoditi tako da najgori scenario nije garantovan.

Problem je što Obama ima jaku tendenciju da precenjuje američku sposobnost da utiče na slabije aktere. Ono što je istina za Irak, istina je i za Avganistan. Obama može da bude ponosan jer je eliminisao Osamu bin Ladena, ali nije uspeo da se posveti srži problema. Uprkos desetogodišnjem vojnom prisustvu, što uključuje razmeštanje više od 100.000 vojnika i cenu od 550 milijardi dolara, SAD još nisu uspele da stvore valjanu alternativu talibanima. Što je još gore, njihov politički savez sa Pakistanom je pokidan.

Pakistan očigledno ima veliku odgovornost za to. Ali ako SAD nisu u stanju da uključe Pakistan u rešenje avganistanskog konflikta, neuspeh prosto odražava američko odbijanje da da Pakistancima ono što žele: promenu u regionalnoj ravnoteži moći o trošku Indije. Postoji rizik da će kada počne povlačenje iz Avganistana SAD ponovo tražiti uvođenje sankcija Pakistanu koji će reagovati jačanjem veza sa Kinom i podrškom islamskom terorizmu.

Obama pokušava i da iskoristi američki uticaj za rešenje izraelsko-palestinskog sukoba. Prvobitno je mislio da će pritiskom na Netanjahua da zamrzne izgradnju naselja uspeti u oživljavanju mirovnog procesa. Ali vrlo brzo i vešto Netanjahu, koji zna koliko je izraelsko pitanje važno u američkoj politici, u tome ga je sprečio. Dovođenjem Obame u raskorak sa ostatkom američkog establišmenta, Netanjahu je predsednika prisilio na povlačenje.

Ne postoji sveobuhvatno objašnjenje za Obamine uzastopne bliskoistočne neuspehe, ali postoji nekoliko faktora vrednih razmatranja: povećanje broja asimetričnih konflikata u kojima je tradicionalna upotreba sile uglavnom neefikasna; zamagljivanje linija između jogunastih saveznika i suparnika i velike političke razlike između centrističkog američkog predsednika i Kongresa u kojem više nego ikad dominiraju ekstremne ideje.

Obama lično nosi veliki deo bruke. Nasuprot onome što je nekad možda mislio, on nema realnu stratešku viziju sveta, što su nedostaci koji se ogledaju u njegovim brzim kapitulacijama. Obama često ima plan A, ali nikada plan B. A za uspešnu spoljnu politiku plan A nikada nije dovoljan.

Autor je profesor međunarodnih odnosa na pariskom Institutu za političke studije

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom