Izvor: Alternet.org

Živimo u interesantnim vremenima. Globalna ekonomija se razbija u paramparčad. Glasači u SAD mrze sve političare i politička uznemirenost vlada u cijelom svijetu. Glavni uzrok našeg sadašnjeg meteža je propast dominantne ekonomske paradigme – globalnog korporativnog kapitalizma.

Savremenim svijetom vladaju multinacionalne korporacije i upravlja kapitalistička ideologija koja vjeruje u to da korporacije čini posebna sorta ljudi, koje jedino motiviše vlastiti interes. Korporacije zahtijevaju maksimalizaciju dobiti preko iskorišćavanja produktivnosti i davanja što manje novca za poreze i plate. Korporativni menadžmenti se zaklinju na vjernost direktorima i dioničarima. Dominantna korporativna perspektiva je kratkoročna, tekuće finansijsko tromjesečje, a dominantna korporativna etika je pohlepa, koja će učiniti sve da maksimalizuje profit.

Pet činilaca su odgovorni za propast globalnog korporativnog kapitalizma. Prvi, globalne korporacije su suviše velike. Mi živimo u eri korporativnih dinosaurusa. (Najveća multinacionalka je JP Morgan Chase sa aktivom od 2 triliona dolara, 240.000 zaposlenih i poslovnicama u 100 zemalja.) Pravi dinosaurusi su izumrli zbog toga što su imali ogromna tijela i malešni mozak. Moderni dinosaurusi propadaju zbog toga što njihove ogromne birokratije imaju majušna srca.

Od Reganove ere globalne korporacije slijede najkraći put do dobiti; one su gutale konkurente i uspostavljale monopole, koji su stvarali pregolemu birokratiju. Kratkoročno, ovo obezbjeđuje rast profitabilnosti, ali dugoročno to ih čini nefleksibilnim i teškim za upravljanje. Gigantizam stvara kulturu koja ohrabruje radnike da preduzimaju ogromne rizike da bi ostvarili profite; to je temeljeno na vjerovanju da je korporacija „suviše velika da bi mogla propasti”.

Drugo, globalne korporacije preziru civilno društvo. One su kreirale kulturu organizacionog narcizma, gdje se radnici zaklinju na vjernost preduzeću. Korporativni uposlenici žive u mjehuru, gdje provede odvratne sate i potom se odmaraju sa svojim saradnicima. Multinacionalke su razvile vlastiti etički kodeks i pogled na svijet koji nema veze sa bilo kojom nacionalnom državom. Korporativne menadžere nije briga za uspjeh ili neuspjeh bilo koje države, već samo za rast uspješnosti njihovih globalnih korporacija. (Većina velikih korporacija ne plaća porez na dobit SAD; u 2009. je Exxon Mobil zapravo dobio 156 miliona dolara rabata.)

Treće, globalne korporacije su moderni odmetnici, koje žive izvan zakona. Ne postoji nevidljiva ruka koja reguliše multinacionalke. Filozof Adam smit je 1759. tvrdio da dok su bogati pojedinci i korporacije motivisani vlastitim interesom, „nevidljiva ruka” djeluje u pozadini i obezbjeđuje da je društvo krajnji dobitnik od aktivnosti kapitalista. U moderno doba, ovaj koncept je postao temelj za tvrdnje Čikaške ekonomske škole da je tržištima inherentna samoregulacija. Međutim, posljednjih pet godina su pokazale da ne postoji “nevidljiva ruka” – neregulisana tržišta su donijela bijedu prosječnim ljudima. “Oporavak” 2009-10 je osigurao da prežive “suviše velike da propadnu” institucije i da bogati nastave da to budu. U međuvremenu, milioni dobrih radnih mjesta su eliminisana ili zamijenjena slabo plaćenim poslovima sa lošom ili nikakvom nadoknadom.

Četvrto, globalne korporacije upropašćavaju naš prirodni kapital. Četiri od 10 vodeći multinacionalnih korporacija su energetske kompanije, sa Exxon Mobil kao vodećom na listi. Ali postoji mnogo pokazatelja da su naše rezerve nafte pri kraju. U međuvremenu, iscrpljene su i druge forme prirodnog kapitala – obradiva zemlja, voda, minerali, šume, ribe i tako dalje. Multinacionalne kompanije tretiraju okolinu kao slobodan resurs. Kada su šumoviti predjeli u Sjevernoj Americi počeli da nestaju, drvoprerađivačke korporacije su otišle u Južnu Ameriku, pa u Aziju. Sada je, pak, gotovo sa ‘lakim komadima’. Globalne korporacije prisilile su svijet i građane svake zemlje da žive sa ovim posljedicama: zagađen vazduh, prljava voda i svakovrsno zagađenje.

Peto, globalne korporacije su razgnjevile svjetsku zajednicu. Svjetski bruto društveni proizvod iznosi 63 triliona dolara, ali multinacionalne korporacije su nagomilale nesrazmjeran dio – sa bankama se procjenjuje na 4 triliona dolara (aktiva banaka je 100 triliona dolara). Globalno crno tržište napravi 2 triliona dolara – od ilegalne trgovine droge najmanje 300 milijardi dolara. U mnogim djelovima svijeta radnik nije u mogućnosti da zaradi platu za život, da ima račun u banci ili vozi automobil, ali uvijek može da dobije drogu, seks i oružje. I dok svijet ne može da bude jedno veliko selo u smislu životnog stila, dijeli se slika ‘dobrog života’ koji se nudi u filmovima, na TV i Internetu. To je ono što je zajedničko mladima u Avganistanu i Engleskoj; oni se hrane istim slikama uspjeha u globalnoj zajednici i znaju da im je to nedostupno. Oni su ljuti i, konačno, njihova ljutnja ima istu metu – multinacionalne korporacije (i vlade koje ih podržavaju).

Živimo u zanimljivim vremenima. Dobra vijest je da svjedočimo propasti globalnog kapitalizma. Loša vijest je što ne znamo šta će ga zamijeniti.