Izvor: NSPM

Noam Čomski tekstu za neovisni politički portal Throutout, naslovljenom ‘U Izraelu – opasnost od cunamija’, analizira najnovija zbivanja oko izraelsko-palestinskog sukoba. Pozabavio se reakcijama Izraela na najavljenu sjednicu Generalne skupštine UN-a u rujnu, na kojoj se očekuje priznanje palestinske države – što bi za Izrael moglo imati nesagledive posljedice.

Posebno su zabrinuti vodeći izraelski biznismeni, koji su u svibnju održali izvanredni zatvoreni sastanak na kojem je magnat, vlasnik holding kompanije Idan Ofer zaključio: “Brzo se pretvaramo u Južnu Afriku. Ekonomski udar sankcija osjećat će svaka obitelj u Izraelu.” Sastanku je prisustvovao i Dan Gillerman, bivši izraelski poslanik u UN-u, koji je upozorio da će ‘jutro nakon očekivanog proglašenja priznanja palestinske države početi bolan i dramatičan proces južnoafrikanizacije, što znači da će Izrael postati od svih odbačena država, podložna međunarodnim sankcijama’.

“Na tom i sljedećim sastancima oligarsi su požurili vladu da pokrene inicijativu Arapske lige i neslužbenog Ženevskog sporazuma iz 2003. u kojem su visokopozicionirani palestinski i izraelski pregovarači razradili u detalje sporazum dviju država – koji je većina svijeta pozdravila, Izrael odbacio, a Vašington ignorirao. U ožujku je izraelski ministar obrane Ehud Barak usporedio buduću UN-ovu akciju s cunamijem. Strahuje se da će svijet osuditi Izrael ne samo zbog kršenja međunarodnog zakona, nego također zbog nastavka provođenja njegovih kriminalnih djela u okupiranoj državi priznatoj od UN-a. SAD i Izrael vode intenzivne diplomatske kampanje da otjeraju cunami. Ako ne uspiju, priznanje palestinske države je izvjesno”, nastavlja Čomski i potkrepljuje to primjedbom Viktora Katana u American journal of International Law: “Više od 100 država već priznaje Palestinu. Velika Britanija, Francuska i ostale europske nacije unaprijedile su palestinsko izaslanstvo u ‘diplomatske misije i ambasade’ – status koji je inače rezerviran samo za države.”

Čomski se zatim osvrnuo na rezoluciju američkog Senata izglasanu u lipnju, kojom prijete obustavljanjem pomoći palestinskim vlastima ako nastave sa svojom inicijativom u UN-u. Amerikanci i Izraelci otvoreno prijete i samom UN-u; Susan Rajs, američka ambasadorica u UN-u, upozorila je da ‘nema veće prijetnje američkom fundiranju UN-a od mogućnosti da zemlje članice potiču palestinsku državnost’, a novi izraelski ambasador pri UN-u Ron Prosor u izraelskom je tisku najavio da će UN-ovo priznanje voditi nasilju.

Kako će UN po svoj prilici priznati Palestinu u međunarodno priznatim granicama, uključujući Golansku visoravan, Zapadnu Obalu i Gazu, Čomski u nastavku pojašnjava situacije u tim regijama: “Golanska visoravan pripojena je Izraelu u prosincu 1981, čime su prekršene odredbe Vijeća sigurnosti UN-a. Sporazumi i aktovi koji podupiru stanje na Zapadnoj Obali jasno krše međunarodni zakon, potvrđen od Međunarodnog suda pravde i Vijeća sigurnosti.

U veljači 2006. SAD i Izrael nametnuli su opsadu Gaze, nakon što je ‘kriva strana’ – Hamas – pobijedio na izborima u Palestini koji su ocijenjeni kao slobodni i regularni. Opsada je u lipnju 2007. postala još nemilosrdnija nakon što je propao vojni udar, podržavan od strane SAD-a, da se zbaci izabrana vlada.

U lipnju 2010. opsadu Gaze osudio je Međunarodni komitet Crvenog križa – koji rijetko izdaje takva izvješća – kao ‘nametnutu kolektivnu kaznu koja jasno krši međunarodni humanitarni zakon’. BBC je izvijestio da MKCK ‘daje mračnu sliku uvjeta u Gazi, od bolnica kojima nedostaje opreme, svakodnevnih redukcija struje, nestašice pitke vode do teškog stanja zatočene populacije’. Kriminalna opsada seže u politiku SAD-a i Izraela još od 1991. kada je Gaza razdvojena od Zapadne Obale, čime se željelo osigurati da eventualna palestinska država bude unutar neprijateljskih sila – izraelske i jordanske diktature. Sporazum iz Osla koji su Izrael i Palestinska oslobodilačka organizacija potpisali 1993. propisuje odvajanje Gaze i Zapadne Obale.”

Čomski zatim analizira situaciju oko Flotila slobode koje se odupiru blokadi Gaze i nastoje dostaviti humanitarnu pomoć. Posljednji njihov pokušaj u svibnju 2010. doveo je do napada izraelskih komandosa u međunarodnim vodama, u kojem je devetero putnika ubijeno.

‘U Izraelu je većina ljudi uvjerena da su komandosi bili nedužne žrtve, a putnici napadači, što je još jedan znak samodestruktivne iracionalnosti koja truje društvo’, zgraža se Čomski i nastavlja:

‘I SAD i Izrael svojski se trude blokirati flotilu. Državna tajnica Hilari Klinton ustvari je odobrila nasilje izjavom da se ‘Izraelci imaju pravo braniti ako flotile pokušaju provocirati akciju ulaskom u izraelske vode’ – odnosno teritorijalne vode Gaze, kao da Gaza pripada Izraelu.’

U cijeloj situaciji težak je položaj Grčke, gdje su brodovi flotile usidreni. Kako je Grčka pod financijskom blokadom i više zapravo nije neovisna zemlja, morala je pristati da neće dati brodovima da otplove (onim brodovima koji još uvijek nisu sabotirani). Barem se, kaže Čomski, za razliku od Klintonove s pravom referirala na ‘maritimno područje Gaze’.

Chris Gunness, glasnogovornik UNRRWA-e (United Nations Relief and Works Agency), glavne agencije za pomoć Gazi, situaciju opisuje kao očajnu. Upitan je li flotila ‘provokacija’, odgovorio je: “Da nema humanitarne krize, da nema krize gotovo svakog aspekta života u Gazi, ne bi bio ni potrebe za flotilom: 95 posto vode u Gazi nije pitko, od zagađene vode dolazi 40 posto bolesti, 45,2 posto radne snage je nezaposleno, 80 posto ovisi o pomoći, od početka blokade utrostručio se broj siromašnih. Riješimo se blokade i neće biti potrebe za flotilom.”

“Diplomatske inicijative poput palestinske državne strategije i nenasilnih akcija ugrožavaju one koji misle da imaju monopol na nasilje. SAD i Izrael pokušavaju održati neobranjive pozicije – okupaciju i subverziju pretežnog i dugotrajnog konsenzusa za diplomatsko rješenje situacije”, zaključuje Čomski koji uz koautora Ilana Papea razmatra palestinsko pitanje u svojoj posljednjoj knjizi ‘Gaza in Chrisis’.