Izvor: NSPM

Dugo je međunarodna zajednica bila neodlučna, kada su bila u pitanju priznavanja Slovenije i Hrvatske. Priznavanja su prije svega kočile velike zemlje poput Francuske, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Savez koje su po svaku cijenu željele da sačuvaju integritet SFRJ.

Još krajem avgusta, dva mjeseca nekon izbijanja nemira Amerikanci su pismeno prisilili austrijsku vladu da unilateralno ne prizna Hrvatsku i Sloveniju. Vašington je upozorio da bi cijela stvar bila kontraproduktivna i da bi reakcija JNA u tom slučaju bila nepredvidiva. Sovjetski ministar vanjskih poslova Aleksander Besmertnic, je u svom pismu 5. jula upozorio tadašnjeg ministra spoljnih poslova Austrije Alojza Moka na mogućnost „atomiziranje“ situacije u Jugoslaviji. Mjesec dana kasnije sovjetski diplomata je prijetio da bi eventualno priznavanje Slovenije i Hrvatske moglo izazvati probleme u bilateralnim odnosima između Austrije i Sovjetskog Saveza.

Obe velesile su tačno znale zašto su se obraćale baš maloj Austriji. Mok je iza kulisa neumorno lobirao za brzo priznavanje novih zemalja u komšiluku. Po njegovom mišljenju samo tako je mogao biti izbjegnut konflikt i njegova internacionalizacija.

Ministarstvo vanjskih poslova u Beču je mnogo prije ostalih došlo do zaključka da je raspad Jugoslavije bio neizbježan, prisjeća se Albert Rohan, tadašnji šef odjeljenja za istočna pitanja „bilo je samo pitanje da li će se Jugoslavija raspasti mirnim ili krvavim putem“. Kada je u oktobru 1990 svoje analize prezentovao visokorangiranom francuskom diplomati, bio je u najmanju ruku ismijan. Osmijeh je ipak nestao brzo sa lica evropskih državnika. I Njemačka je na početku bila jako skeptična, i htjela je reagovati samo u dogovoru sa ostalim zemljama Međunarodne zajednice.

Priznanje Slovenije i Hrvatske samo od strane Austrije nije dolazilo u obzir. Međutim poslije izbijanja nemira u Hrvatskoj raspoloženje se polako mijenjalo. Podrška za priznavanje je polako rasla. Mok je vodio beskonačno mnogo razgovora sa kolegama i založio se za osnivanje krizne grupe koja bi raspravljala o tim pitanjima. Ponekad je telefonom i noću pozivao kolege, poslije čega je suprugama kolega slao cvijeće kao znak izvinjenja za maltretiranje, prisjeća se Rohan.

Srbima se ni najmanje nisu sviđale Mokove aktivnosti. Ambasador Austrije u Beogradu je primio gomilu optužbi, da se Austrija miješa u interne stvari Jugoslavije, te da podstiče separatizam i ilegalan šverc naoružanja. Sve češće su srpski mediji izvještavali o ilegalnom švercu iz Austrije. 1989 godine austrijske vlasti nisu dozvoljavale ni transport kroz Austriju ni isporuku ratnog materijala u Jugoslaviju. Kada je početkom devedesetih godina naglo porastao eksport takozvanog civilnog naoružanja u Jugoslaviju, više nisu izdavane dozvole za izvoz istog. Do šverca naoružanja i ostalog ratnog materijala je ipak dolazilo.

Za Hrvatsku i Sloveniju je Beč uvijek bio omiljena luka. U januaru 1991. godine, šest mjeseci nakon izbora, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman posjećuje Beč. Činjenica da je bio primljen je za njega bio gest indirektnog priznanja. Za Austriju ta posjeta je bila nesporna, jer Hrvatska u tom momentu nije bila samostalna država. Razlog Tuđmanove trodnevne posjete bio je zvanično izvjesni industrijski forum, a za pozivnicu Tuđmanu se Alojz Mok toplo zahvalio generalnom sekretaru ujedinjenih industrijalaca Herbertu Krejciju. Razgovori su se vodili o izgradnji autoputa na Jadranu. Međutim Tuđman koji je odsjeo u hotelu Imperijal je takođe imao svoje političke sastanke na kojima je Moku isticao kako Hrvatska i Slovenija pripadaju „drugom kulturnom krugu“ za razliku od Srbije. Za Hrvatsku je tada samo savez država dolazio u obzir. Za Moka je konfederacija bila jedno od rješenja, ali Beograd nije bio saglasan.

Priznavanje je kočila još jedna strana i to Mokov koalicioni partner SPO (socijalistička partija Austrije). Premijer Franc Vranicki je Tuđmanu dao do znanja da za njega Beograd još uvijek važi kao jedini mogući sagovornik. Socijajdemokrata Vranicki je do kraja vjerovao u jedinstvenost Jugoslavije. Rascjep u vladi je bio vidljiv. U razgovoru za Prese dvadeset godina kasnije Vranicki je pričao o tadašnjim velikim razlikama u mišljenju unutar vladajuće koalicije: „Mok je forsirao samostalno priznavanje Slovenije i Hrvatske od strane Austrije, ali ja sam to odbio jer u tom momentu Austriju niko ne bi slijedio“.Vranicki je u ljeto i jesen 1991 godine još uvijek podržavao napore za očuvanje integriteta SFRJ, međutim jugoslovenski premijer Ante Marković nije imao potrebnu finansijsku podršku iz Evrope te se nije mogao suprotstaviti Miloševiću i Tuđmanu. „Mok je polazio od toga da će priznavanje zaustaviti krvoproliće, što se kasnije ispostavilo kao pogrešno“, navodi Vranicki. Teme svađa se ni nakon 20 godina nisu promijenile. Albert Rohan, Mokov tadašnji šef odjela za Balkan smatra da priznavanja nisu dolila ulje na vatru u Jugoslaviji „jer onog momenta kad su bile priznate, rat u ovim zemljama je već bio završen“.

Priznavanje Slovenije i Hrvatske je konačno povela Njemačka 19. decembra 1991. Priznavanje ostalih zemalja Međunarodne zajednice je uslijedilo 15. januara 1992. zajedno sa Austrijom.