Izvor: The Observer (objavljeno 29.04.2001.)

Joseph E. Stiglitz, profesor ekonomije na američkom sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke za obnovu i razvoj, odlučio je „progovoriti“ o tome kako moćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta koje „pomažu“.

Perfidno smišljeni scenarij je sljedeći: Prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i kadrovsko stanje svake države koja zatraži financijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak. Nakon toga Svjetska banka za obnovu i razvoj vladi dotične zemlje uručuje istovjetan tipizirani program, koji sadrži četiri obvezna koraka.

Prvi korak – privatizacija

Prvo što vlada zemlje-žrtve treba neodložno provesti, jest privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja čine kralješnicu privrede. Umjesto da se argumentirano usprotive zahtjevu za brzopletu prodaju javnih poduzeća, mnogi su političari požurili u radosnu (ras)prodaju elektroprivrede, naftne industrije i vodoprivrede kao gospodarski imperativ. Da bi ušutkali trijezne kritičare takvoga nepromišljenog postupka s teškim dalekosežnim posljedicama, oni se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke za obnovu i razvoj.

„Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih poduzeća i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara“ – kaže profesor Stiglitz.

Drugi korak – liberalizacija

Nakon kampanjski provedene privatizacije obvezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišta kapitala. Taj potez, teorijski gledano, omogućuje investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri tome, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-žrtvu ulazi relativno malo kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog kapitala na „zakonit“ način nesmetano izlazi iz zemlje. Taj proces izvlačenja kapitala je u ekonomiji poznat pod imenom „krug vrućeg novca“.

Novac ili, točnije rečeno, pljačkaški kapital ulazi u zemlju-žrtvu prvenstveno radi špekulacija nekretninama i valutom, a zatim poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tome paničnom bijegu kapitala, državne pričuve mogu „presušiti“ za samo nekoliko dana. Nakon takvoga vješto insceniranog bijega kapitala, MMF obvezno traži od vlade zemlje-žrtve da odmah drastično poveća kamatne stope na 30, 50 ili čak 80%, kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat isisanoga državnog kapitala.

„Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv“ – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju industrijsku prizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.

Treći korak – tržišno određivanje cijena

Tada MMF zemlju-žrtvu koja je na izdisaju, hladnokrvno uvlači u treći korak – tako zvano „tržišno određivanje cijena“. To je lijep izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode i ostalih komunalnih usluga.

To, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i mirovine. Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi u već dobrano posustaloj privredi. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni, četvrti korak.

Četvrti korak – MMF-ov prosvjed

Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena „na koljena“ i „de facto“ se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim uništenjem. U tim dramatičnim okolnostima MMF iz nje zločinačkom hladnokrvnošću izvlači i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava „vatru“ i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli kotao ne eksplodira. Time je otvoreno samo predvorje pakla.

Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri.

U tom pogledu je također poučan primjer Bolivije, u kojoj su prošle godine izbili veliki nemiri zbog drastičnog povećanja cijene vode. Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju novi masovni bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade. Taj posvemašnji gospodarski palež ima i svoju svijetlu stranu – dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj bezizlaznoj situaciji oni mogu po smiješnim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji. Po tom perfidnom obrascu već je u posljednjim desetljećima u Trećem svijetu stvoreno mnogo zemalja-gubitnica. Pri tome su jedini pobjednici uvijek bile moćne zapadne banke koje u bezdušnu lovu za kapitalom ni pred čim ne prezaju.

Prema profesoru Stiglitzu u planovima MMF-a i Svjetske banke za obnovu i razvoj ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:

1. Da se planovi stvaraju u tajnosti i da ih uvijek vodi apsolutistička ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikad nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju demokraciju u zemlji koja ih nekritički primjenjuje.

2. Da nisu uspješni!

Postoji li zemlja koja je izbjegla ovakvu nesretnu sudbinu? „Da“ – kaže profesor Stiglitz: „Botswana!“ Njihov trik? „Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke: Go home!“