Izvor: Tportal

Nije da europski čelnici nisu primijetili demokratsku revoluciju koja je zbacila s vlasti despota i lopova, tuniskog predsjednika Bena Alija, ali prevažni su poslovi započeti s tim i drugim diktatorima i režimima da bi se Bruxelles previše zamarao otuđenim zlatom koje je Ben Ali pokupio i prebacio u svoje utočište, kod saudijskih satrapa.

Slučaj je posebno problematičan za zemlje Magreba, ali je riječ o odgovornosti koja zahvaća sve nas, počevši od SAD-a, velikog sponzora takve politike financiranja kršenja ljudskih prava, napose u Saudijskoj Arabiji, zemlji koja je po proelitizmu, bogatstvu i vojnoj moći najsličnija SSSR-u i njegovoj ulozi u odnosu na nekadašnji komunistički blok.

Malo je toga, hoće se ovdje reći, učinjeno tijekom povijesti kako bi arapska društva dosegla slobodu i kako bi se oslobodili demokratski potencijali u tim društvima. Možda bismo ovdje ipak trebali istaknuti ulogu američke diplomacije koja je, otkrivena putem Wikileaksa, poslužila da građani jednog Tunisa shvate da se u Washingtonu Bena Alija nazivalo i prepoznavalo kakvim jeste, diktatorom i lopovom. Ali najgora je uloga susjednih zemalja i EU. Počevši od Sarkozyjeve Francuske, kao eklatantnog primjera hipokrizije u međunarodnim odnosima, koja je podržavala tuniskog diktatora do posljednjeg trenutka, kada je postalo jasno da vojska i policija otkazuju poslušnost i ‘preporučuju’ Benu Aliju da napusti zemlju kako bi se izbjegao građanski rat.

Stječe se dojam da Europljanima (naročito trulim elitama) nije stalo do ove mlade arapske generacije koja sebe spaljuje na trgovima i ulicama baš onako kako su izražavali solidarnost kada je slično činio Jan Palach u okupiranoj Češkoj 1969.

Zašto, dakle, ne shvaćamo koliko je teško mladim osobama u tim arapskim despotskim sredinama? Zašto tonemo u apatiju, u skepticizam i u indiferentnost? Zašto nema solidarne pobune studenata, prosvjeda, marševa… kako bi se naše vlade i diplomacije pokrenule u korist slobode i razvoja ovoga arapskoga proljeća?

Tuniska revolucija, ali i ona koja tinja u Alžiru, Jordanu, Jemenu, Maroku, Egiptu i Mauritaniji, proziva sve nas i ukazuje na nepostojanje svrsishodne europske međunarodne i bilo koje druge mediteranske politike, kakvoj smo ipak svjedočili kada je naše gore list Predrag Matvejević bio savjetnik jednoga Romana Prodija ili kada su vanjski poslovi bili predmetom interesa Javiera Solane. Ali sve što je učinjeno od kraja hladnoga rata pokazalo se nedostatnim ili promašenim. Tražila se stabilnost regije, a samo se podržavala kleptokracija i nesloboda.

Podsjetimo se samo koliko je napora učinjeno da padnu željezna zavjesa i Berlinski zid, pa da shvatimo koliko malo činimo za arapska društva. Stoga je zasluga za rušenje Bena Alija i za sve ono što će se uskoro događati u drugim zemljama zasluga samo i isključivo hrabrih arapskih djevojaka i mladića. Ne naša. Nama oni ništa ne duguju. Ali mi svakako dugujemo njima. Ako ništa drugo, tuniska bi nas revolucija trebala pozvati da od vlada u arapskim zemljama zatražimo hitno poboljšanje općeg stanja ljudskih prava, slobodu informiranja i udruživanja. Sve ono što smo tražili za sebe u vremenima neslobode. Građanske i nacionalne.