Izvor: Advance
Potencijalna, prema mnogima sada i očekivana, pobjeda Fransoa Olanda svakako neće rezultirati nekim tektonskim promjenama u Francuskoj, niti po pitanju francuske vanjske politike. Svakako se ništa neće promjeniti po pitanju odnosa Francuske prema sirijskoj krizi, Olande je već istaknuo doslovno identičnu retoriku koju već mjesecima ponavlja Sarkozy.
Parlamentarnom demokracijom nije moguće promjeniti generalne karakteristike kao što su ekonomski model ili vanjska politika – u to su se ponajbolje uvjerili američki birači kada su svoj glas dali Baracku Obami nadajući se kako će isti zaista okončati sve ratove (samo ih je proširio). No dobro, alternativa bi bila još strašnija – da se kojim slučajem militantni John McCain dokopao “najmoćnije fotelje na svijetu” možda bismo već bili u 3. svjetskom ratu.
No, ako ostavimo širi spektar stvari po strani i fokusiramo se isključivo na europsko pitanje, predstojeći predsjednički izbori u Francuskoj mogli bi biti značajni prije svega zbog činjenica da bi se pobjedom Sarkozyija slomila “Merkozy” osovina koja agresivno nastoji Europsku Uniju iz lošeg modela transformirati u još lošiji. Veliki plan za “novu” Europu, fiskalnu uniju, prebacio bi – što postepeno, što instantno – svu vlast u jedan centar – Bruxeless, no u stavrnosti, mnogi se danas već slažu, “pravi” centri moći bili bi Berlin i Pariz. Ili, ako ćemo još točnije – malo više Berlin, malo manje Pariz.
Cijela priča o velikom, gotovo bajkovitom, prijateljstvu između Njemačke i Francuske je u suštini sirova borba za vlastite interese i tu dolazimo do esencije ove teme: interesi, ili percepcija interesa, nisu isti iz perspektive Olanda i Sarkozyija, a status quo ili promjena najviše se tiče njemačke kancelarke Angele Merkel. Činjenica da se Merkel tako aktivno uključila u lobiranje za Sarkozya već nam govori mnogo.
Angela Merkel će ove nedjelje, prigodno na dan izbora, otputovati u Pariz kako bi podržala svog favorita. Za Merkel ovi izbori su podjednako važni, ako ne i važniji, od brojnih domaćih izbora. Oland se razlikuje od Sarkozyija u nekim ključnim točkama – pretpostavlja se kako neće biti toliko entuzijastičan glede spašavanja eura, a to bi pak za Njemačku moglo imati snažne reperkusije. Dovoljno je samo spomenuti kako je Njemačka upravo krizom eura poprilično profitirala i nametnula se kao voditelj nove Europe. S druge strane u Francuskoj postoje mnoge elitističke strukture koje su itekako svjesne činjenice da su priče o “dvodržavnom vodstvu” EU obične bajke i kako će Njemačka uskoro biti daleko snažnija od Francuske. Nema sumnje kako te strukture zdušno podržavaju Olanda i napravit će sve kako bi upravo on zasjeo u Palais de l’Élysée.
Nadalje, izbori u Francuskoj bi mogli izazvati promjenu političke klime i u samoj Njemačkoj. Njemački SPD (socijal-demokrati) po popularnosti sve su bliže kancelarki Merkel, pobjeda socijal-demokrata u Francuskoj i njima bi bio veliki vjetar u leđa pred federalne izbore 2013.
Šef stranke FDP, iz Merkeline koalicije, Alexander Graf Lambsdorff, rekao je za Der Spiegel: “ukoliko Sarkoty ne pobjedi, našu vladu čeka veliki problem jer tada bi izgubili najvećeg partnera u stabilnosti eura”. Lambsdorff tvrdi kako Oland predstavlja socijal-demokratsku opciju koja više “nije aktualna” – veća državna potrošnja, veći javni sektor i nova zaduženja.
Ukoliko Oland stoji iza obećanja koja je dao u predizbornoj kampanji, plan mu je odmah ukinuti mjere štednje koje je uvela osovina “Merkozy”. Također je istaknuo kako je “fiskalni pakt najveći neprijatelj narodima Europe”.
Puno toga je Oland još obećao ovih dana – povećanje poreza na bogate, smanjenje roka za odlazak u mirovinu itd. No, moramo imati na umu kako je vrijeme kampanje – što će zaista napraviti (a što neće) Oland ostajemo da vidimo tek nakon što osvoji mandat, ukoliko mu birači daju povjerenje, a sve ankete sugeriraju da će biti upravo tako.
(…)
U svakom slučaju, što se tiče budućnosti Europske Unije, izbori u Francuskoj su dosta bitni – Sarkozy donosi status quo protiv kojega se već bune milijuni, dok bi pak Oland mogao znatno promjeniti kurs. Hipotetički govoreći – da je Oland dosljedan svojim načelima i da je bio na vlasti za vrijeme grčke krize, velika je vjerojatnost da bi Grčka danas već izašla iz Eurozone, a samim time možda ni Eurozone više ne bi bilo. Naravno, prejudicirati neka događanja na temelju političarske “dosljednosti” nije nimalo zahvalan zadatak, stoga najbolje da pričekamo aktualne izbore i pomno pratimo što će se događati neposredno nakon njih.