Izvor: The Economist, RFE

​​Časopis „Economist“ je pokrenuo sedmični odjeljak posvećen Kini. Prvi put otkako smo 1942. godine počeli detaljno pokrivati SAD izdvojili smo jednu državu na ovakav način. Ključni razlog za to je činjenica da je Kina postala ekonomska velesila te polako postaje i vojna sila koja je u stanju da uznemiri Ameriku.

Međutim, interes za Kinu je vezan i uz njenu politiku: u njoj vlada sistem koji nije u skladu sa globalnim normama. Kina će fascinirati i uzburkati ostatak svijeta na načine na koje to nije uspio učiniti ni post-ratni Japan, a vjerovatno ni Indija.

Prije samo dvadeset godina Kina je bila daleko od svjetske velesile. Nakon protesta na trgu Tiananmen koji su 1989.godine doveli do masakra, konzervativci su ugrozili njene ekonomske reforme i Kina se suočila sa međunarodnom izolacijom.

Početkom 1992., Deng Xiaoping, vođa koji je inicirao progres, je krenuo na „južnu turneju“ po provincijama koje podržavaju reforme. Njegova zapanjujuća podrška reformama je odvela Kinu u moderno doba. Ekonomija se nakon toga nije osvrtala unazad.

U usporedbi sa usponima i padovima bogatog svijeta, progres Kine je bio konstantan. Ipak, društvo je bilo uzburkano. Nedavni nemiri u Wukanu u Guangdongu, jednoj od provincija koju je Dang posjetio prije mnogo godina; ovosedmični etnički sukobi u Sichuanu u području Tibeta; sve veći strah od pada cijena nekretnina, sve to su znakovi da centrifugalne sile čine posao Komunističke partije sve težim.

Instinkt ove partije, koji se izrodio iz godina uspjeha, im je govorio da učvrste svoju poziciju. Kao rezultat toga su maltretirani disidenti kao što je Yu Jie, koji tvrdi da je mučen od strane tajnih agenata te je napustio Kinu i otišao u Ameriku. Ipak taj refleks će otežati posao Partije. Umjesto toga oni trebaju usavršiti vještinu popuštanja.

Vratimo se Dengu i činjenici da bi bez ekonomskog rasta Komunistička partija bila prošlost, baš kao i njena braća u Sovjetskom savezu i istočnoj Evropi.

Njegove reforme su propalu političku ideologiju zamijenile novim ekonomskim legitimitetom. Stranački kadrovi su započeli preoblikovanje Kine sa enerijom i posvećenošću koje su natjerala zapadnjake da počnu cijeniti njihove male unutršanje skrivene diktatore. Birokrati nisu samo reformirali kineska monstruozno neučinkovita državna poduzeća, već su uveli i meritokraciju u administraciju.

Ta kombinacija političke kontrole i reforme tržišta je donijela veliku korist. Ekonomski rast Kine u protekle dvije decenije je impresivniji od bilo kojeg ekonomskog razvoja ikad. Godišnji ekonomski rast iznosi u prosjeku 10 posto i 440 miliona Kineza se izvuklo iz siromaštva, što je najveće smanjenje siromaštva u povijesti.

Ipak, da bi se rast nastavio, model ne može ostati isti i to zato što se mijenja i Kina i svijet.

Kina se dobro izborila sa globalnom krizom. Ali da bi zadržala visoku stopu rasta, ekonomija se mora odmaći od investicija i izvoza ka domaćoj potrošnji. Ta tranzicija zavisi od pravednije podjele plijena. Trenutno kineske banke ulažu radničku štednju u državne kompanije, lišavajući radnike potrošačke moći i oduzimajući kapital privatnim kompanijama.

Kao rezultat toga, vlada gubi kapital u ogromnim količinama pošto neki od faktora kineskog rasta, kao što su jeftino zemljište i radna snaga, postaju sve rjeđi. Oslobađanje financijskog sistema bi dalo potrošačima više potrošačke moći i poboljšalo raspodjelu kapitala.

Čak i trenutno blago usporavanje izaziva nemire. Mnogi ljudi smatraju da premalo državnog spektakularnog rasta dolazi do njih. Imigranti koji traže zaposlenje u gradovima su tretirani kao građani drugog reda, sa slabim mogućnostima zdravstvene zaštite i obrazovanja.

Oduzimanje zemljišta od strane lokalnih dužnosnika je veliki izvor ljutnje. Nezaustavljiva industrijalizacija truje ljude i usjeve. Porast korupcije uzrokuje bijes. I bijesni ljudi mogu razgovarati jedni s drugima kao što nikad prije nisu mogli- putem interneta.

Stranački dužnosnici navode povećanje nemira kao dokaz opasnosti liberalizacije. Migracije, kako navode, mogu biti izvor rasta, ali također i uzrok nestabilnosti. Radnički protesti otežavaju proizvodnju i ugrožavaju prosperitet. Trzaji građanskog društva su sjeme kaosa. Dužnosnici su posebno osjetljivi na ove opasnosti u godini kada će nova generacija lidera preuzeti moć.

Ta pristranost prema kontroli je razumljiva i nije zasnovana samo na vlastitim interesima. Patriote mogu uvjerljivo tvrditi da većina ljudi ima dovoljno prostora da žive kao pojedinci i da više cijene stabilnost nego prava i slobode. Uostalom, Arapsko proljeće nije imalo velikog odjeka u Kini.

Ipak, postoje prava koja Kinezi očito žele. Radnici imigranti bi željeli zadržati svoje ograničeno pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i mirovinu dok se kreću diljem zemlje.

Sloboda organiziranja bi mogla pomoći, a ne ometati ekonomski rast zemlje. Sindikati pomažu održavanju industrijskog mira tako što onemogućuju divlje štrajkove. Korupcija se može nadgledati. Hramovi, manastiri, crkve i džamije mogu dati prosperitetnom Kinezu motiv da osigura blagostanje. Vjerske i kulturne organizacije mogu dati ljudima smisao života koji nadilazi nezasitnu glad za brzim ekonomskim rastom.

Krvava kineska prošlost je naučila Komunističku partiju da se boji kaosa više nego ičega. Međutim, druga lekcija iz povijesti kaže da oni koji žude za apsolutnom moći na kraju ostaju praznih ruku. Paradoks, koji mnogi u partiji počinju shvaćati, je da bi Kina uspjela, ona se mora odmaći od formule koja joj je tako dobro poslužila.

Ovo pitanje je od više nego intelektualnog značaja za cijeli svijet. To da li će Kina i dalje biti autoritarni div, hoće li stagnirati, raspasti se ili, kako bismo svi željeli, postati slobodnija i prosperitetnija, neće samo odrediti budućnost Kine već će oblikovati cijeli svijet.