Izvor: Slobodna Dalmacija

Već 120 godina Sjedinjene Američke Države su vodeća svjetska ekonomija, no, prema procjenama Međunarodnoga monetarnog fonda, njihova dominacija završit će 2016. godine, kada će lidera na globalnom tržištu preteći komunistička Kina.

Naime, dok se Washington u recesijskim godinama borio s deficitom, kineska se ekonomija nezaustavljivo širila, pa sada dvije najjače svjetske ekonomije strahuju jedna od druge i gledaju se “ispod oka”.

Obje zemlje strahuju od političkih, vojnih i ekonomskih poteza druge strane, jer američki ekonomski rast zavisi od Kine, a Kina je zavisna od SAD zbog njihove finansijske moći.

“Amerika mora razumjeti Kinu, no ne treba je se bojati. Kina strahuje od toga što je Amerikanci i saveznici vojno okružuju, dok SAD strepi zbog kineske želje da dominira Azijom jer ne žele da ih izgura odatle. Osim toga, obje strepe od namjera druge strane”, upozorava Henry Kissinger, američki političar i dobitnik Nobelove nagrade za mir.

U svojoj knjizi “O Kini”, Kissinger objašnjava opasnost od hladnog rata Kine i SAD-a, ali i mogućnost izbjegavanja katastrofe. “Treba pronaći zajedničke projekte koji stvaraju osjećaj saradnje i zajedništva”, predlaže Kissinger, koji vjeruje da jedino praktična kooperacija Kine i Amerike može ublažiti konfrontacije.

“Te se svjetske sile nadmeću za vodeću poziciju, ali i međusobno sarađuju. Obje su danas toliko jake da je među njima uspostavljena ravnoteža na dugi rok”, objašnjava prof. Luka Brkić s Odsjeka za međunarodnu politiku Fakulteta političkih nauka u Zagrebu.

Dodaje kako su interesi Kine i Amerike različiti, ali duboko isprepleteni i uslovljeni tokovima kapitala, pa propast jedne nikako ne bi bio dobitak za drugu zemlju. Naime, Kina je veliki vjerovnik SAD-a, pa je u recesiji vodila proameričku politiku da bi zaštitila svoje investicije i imovinu u SAD-u. Zato su politički potezi obiju velesila uslovljeni dubokim trgovačkim vezama, dok se na površini stalno utrkuju.

“Ne bih rekao da se SAD i Kina boje jedna druge, no postale su toliko zavisne da jedna drugu čvrsto drže za vrat”, naglašava Mladen Staničić, stručnjak za međunarodne odnose.

Kina svoje devizne rezerve drži u dolarima i dolarskim obveznicama koje, ako ikad dođe do napetosti s Amerikom, uvijek može početi prodavati i time rušiti vrijednost dolara, objašnjava Staničić.

Taj potez, međutim, bio bi dvosjekli mač jer bi obezvrijedio i kineske devizne rezerve, a SAD i Kina su povezani i drugim interesima. Kinezi ne žele izgubiti dobrog kupca i tržište za svoju robu, a SAD u Kini treba jeftinu fabriku za vlastitu proizvodnju.

“Čim se relacije svedu na ekonomiju, nema šanse da bilo kakva napetost eksplodira i pređe u vojni ili politički sukob”, ističe Staničić.

Zato se neki problemi povremeno prešućuju, a drugi, poput pojačanog naoružavanja Kine, kao aduti vade ispod tepiha kad je potrebno. Naime, i pored brojnim međusobnih zamjerki, obje zemlje znaju dokle mogu ići u zaoštravanju odnosa. Tako danas američko-kineski odnosi nisu prijateljski, no radi ekonomskih interesa još će dugo biti – kolegijalni.

“Amerika je svjetski vojni lider, a njezina vojska tehnološki je bez premca, no Kina zadnjih godina mijenja oružane snage i nastoji biti velesila. Obje zemlje su pristojno naoružane globalne sile prvog reda koje raspolažu nuklearnim naoružanjem”, naglašava Igor Tabak, vojni analitičar. Kina puno ulaže u mornaricu i vazduhoplovstvo, te je danas prisutna na drugim kontinentima i na svjetskim oceanima.

Oko sebe ima niz kriznih žarišta, od Tajvana i sjeverne Koreje, do Afganistana i Pakistana, no sa SAD-om, osim suprotnosti, ima i jednak broj zajedničkih tačaka. Zato SAD i Kina u vojnim stvarima dijelom konkurišu, a dijelom sarađuju, no bez sučeljavanja. “Ne vidim način na koji bi moglo doći do nagle eskalacije odnosa.

Danas nikakva privredna konkurencija, političko neslaganje ili saveznik ne bi mogao izazvati vojni sukob Amerike i Kine”, smatra Tabak. Oružje bi možda progovorilo, smatra, jedino kad bi došlo do direktne invazije na Tajvan ili Južnu Koreju, što je nezamislivo, jer za područje Azije između Amerikanaca i Kineza vlada dinamično partnerski odnos temeljen na zajedničkim interesima.

Mnoge Amerikance ne plaši toliko kineski ekonomski uspjeh koliko konkurentska prednost temeljena na eksploataciji radne snage. Kineski radnici spremni su raditi za puno manje novca, znatno duže vrijeme, i to u mnogo opasnijim uslovima u odnosu na ostatak svijeta, upozorava američki analitičar Mark Rivett.

Stvaranje sigurnih uslova na radnim mjestima je skupo, no Kina svoje stanovništvo više smatra materijalnim resursima nego živim ljudima – samo je 2005. godine u nesrećama poginulo 127.000 radnika.

Istovremeno, Evropa i Amerika ulažu znatna sredstva u sigurnost, radno vrijeme i plaćanje prekovremenih sati, pa je u lošijem položaju. Zato se kineske “filozofije konkurentnosti” treba bojati cijeli svijet, jer u suprotnome radnicima razvijenih zemalja neće preostati drugo nego da prihvate duže radno vrijeme, manju platu i rizične uslove. Ili će ostati bez posla.