Izvor: Banjaluka.com

Godina 2012. bila je vjerovatno jedna od gorih u bližoj istorije što se tiče divljanja ratnih vihora širom Zemljine kugle.

Kakva je perspektiva za godinu 2013? Sastaviti listu od samo deset oružanih sukoba nad kojima će međunarodna zajednica u novoj godini morati ponajviše strepjeti doima se kao prilično uzaludan i neprincipijelan pokušaj. No američki Foreign Policy pokušao je izraditi mapu kriznih žarišta s kojima bi se svijet trebao uhvatiti u koštac.

Na popisu nema zemalja u kojima se, valjda, očekuje relativno zatišje poput Libije ili Somalije. Spomenute su, ali ne i uvrštene na listu, kriza u Meksiku zbog obračuna vlade s osiljenim narkokartelima, predstojeći izbori u Zimbabveu, ili pak prijeteća ponašanja vezana uz Iran i njegov nuklearni program. Na popisu su se našle sljedeće osjetljive zone:

Sudan

S povremenim primirjima, ratovi u donedavno trećoj najvećoj državi Afrike traju više od pola vijeka. Nije ih zaustavilo ni odcjepljenje Južnog Sudana, nastanjenog većinom hrišćanima i sljedbenicima tradicionalnih animističkih religija, od većinski muslimanske matične države. Službeni Khartoum danas vodi rat protiv Sudanskog revolucionarnog fronta: objedinjenih snaga iz Darfura, Južnog Kordofana i Plavog Nila. Nastavljaju se stradanja civila izloženih nasilju i smišljenim politikama izgladnjivanja. Međunarodna zajednica i dalje ne uspijeva privesti zaraćene strane za pregovarački stol i uvjeriti ih u nužnost kompromisa kako bi se na teritoriju Sudana trajno okončala masovna stradanja i stvorio funkcionalan politički sistem. Sudanom od 1989. godine vlada general poručnik Omar al-Bašir, optužen od Međunarodnog suda za ratne zločine za genocid. Njegovu poziciju drže nadnacionalne organizacije poput Arapske lige i Afričke unije, te države poput Kine i Rusije.

TURSKA

Gledano sa zapadne strane zemlje, Turska je u privrednom usponu o kakvom mnoge euročlanice, koje su joj ranije bile uzori, mogu samo maštati. No istovremeno se na kudikamo nestabilnijem i ekonomski zaostalijem istoku Turske gomilaju problemi za tu 75-milionsku naciju. U sukobima između turske vlade i boraca za nezavisni Kurdistan svake godine izginu stotine ljudi. Posljednjih godina statistički pokazatelji približavaju se brojci 1000. Legalizirane kurdske stranke takođe zauzimaju sve borbeniju poziciju, na što službena Ankara odgovara represijom, zabranama i trpanjem ljudi u zatvore. Proces demokratizacije Turske pada na kurdskom pitanju. Radikalizam pritom dodatno jača zbog rata u susjednoj Siriji. Službena Ankara još ima šanse pridobiti ratu neskloni dio kurdskog stanovništva ukoliko pokrene set reformi kojima bi se smanjila centralizacija u korist veće autonomije za 80-ak provincija na jugoistoku, ukinuli se diskriminacijski zakoni te omogućilavijeća građanska i kulturna prava za 12-15 miliona turskih Kurda. No za uspjeh reformi predsjednik Erdogan morao bi se odreći snažnijeg povezivanja s desnim političkim silama koje su mu potrebne za izbore 2014. godine.

Avganistan

Mada je konačno povlačenje američkih trupa predviđeno za 2014. godinu, izvještaji s terena govore da su talibani itekako preživjeli dekadu razaranja i da vlada koju su instalirali Amerikanci nema velike šanse kontrolisati tu frakcioniranu gorštačku zemlju u kojoj su rat i odmetništvo u krvi generacija i generacija. Kao dodatan problem, posljednjih godina porasle su napetosti i nepovjerenje između lokalne vlasti i savezničkih okupatora zbog okrutnosti. Raširili su ga zločini nad civilima koje su činili pripadnici savezničkih snaga, te samoubilački napadi infiltriranih talibana na zapadne vojne instruktore iznutra. Prvi post-talibanski predsjednik države Hamid Karzai najavio je svoje povlačenje po isteku mandata 2014. godine. No postoje i sumnje da će Karzai pokušati izigrati pravni porijedak i da će se novopostavljene elite sukobiti između sebe. Pred njima je stoga veliki izazov očuvanja krhkog pravnog porijetka. Određeno povezivanje s Pakistanom u suzbijanju talibana navodi se kao tendencija koja ulijeva nadu.

PAKISTAN

SAD se ispričao zbog smrtonosnog napada na pakistanske vojnike u novembru 2011. godine i potom dobio nazad neke rute za snabdijevanje NATO-vih snaga koje ordiniraju po regiji. No idućih 365 dana opet je proteko u incidentima. Poprilično daleko od očiju zapadnih humanitaraca, medija i pravnih institucija, američke bespilotne letjelice u planinama između Pakistana i Avganistana odnose živote talibana, ali i brojnih civila. Velike probleme regiji u zadnje tri godine donijele su i poplave, koje su u kombinaciji s ratnim operacijama ugrozile milione ljudi. Zemlju uza sve to očekuju parlamentarni izbori na kojima se očekuje prva demokratska smjena vlasti.

REGIJA SAHEL

Situacija se destabilizirala nakon vojnog puča u Maliju, poslije čega se odcijepio pustinjski sjever zemlje – teritorijalno veći od matice, ali izuzetno rijetko naseljen. Snage pobunjenih Tuarega, među kojima je bilo i Gadafijevih plaćenika istjeranih iz Libije, istisnute su od radikalnih džihadista, navodno povezanih s Al Kaidom i sličnim organizacijama. Ulijevanje terorizma u regiju Sahel nastavilo se i iz naftom bogate sjeverne Nigerije, gdje već godinama operiše islamistička organizacija Boko Haram. Stoga bi ove godine Afrička unija i Zajednica zapadnoafričkih država trebale bi poslati 3300 vojnika da istjeraju islamiste iz sjevernog Malija. Evropska unija takođe priprema službenu malijsku vojsku za nove obračune.

DEMOKRATSKA REPUBLIKA KONGO

Na istoku zemlje s izuzetno teškom bliskom istorijom, s najvećom UN-ovom mirovnom misijom otkad postoji ta organizacija, u aprilu prošle godine ponovno se pobunila militantna grupa M23. Podršku dobija iz susjedne Ruande. Konflikt je ipak smanjen i čak je ispregovarano povlačenje M23 iz zauzetog milionskog grada Gome. No Foreign Policy naglašava da će za sprečavanje još jednog rata biti neophodna izrazitapregovaračka volja sukuobljenih lokalnih aktera, kao i povećana pažnja međunarodne zajednice.

SIRIJA I LIBAN

U dosadašnjih skoro 20 mjeseci građanskog rata u Siriji izginulo je oko 47 hiljada ljudi, a iz zemlje ih je prognano oko pola miliona. Informacije o skorom padu režima Bašara al Asada pojavljuju se u zapadnim medijima svako malo, da bi se potom pokazale kao dezinformacije. Za to vrijeme, među pobunjenike su se uvukli radikalni islamisti, pa se postavlja pitanje koga to zapad podržava u boju protiv još jednog diktatora uzdrmanog tzv. Arapskim proljećem. Opoziciji protiv Asada ponestaje kredibiliteta na zapadu, a navodno i volje da s njima sarađuje po pitanju željene budućnosti Sirije. Sektaški ratovi prelijevaju se pritom i u susjedni Liban.

SREDNJA AZIJA

Evo već treće desetljeće ekonomskog i društvenog propadanja teče za postsovjetske republike – danas mahom novovjeke azijske despocije: Tadžikistan, Uzbekistan i Kirgistan. Za razliku od Kazahstana, one nisu bogate rudama, pa nisu ni približno prosperitetne. Društveni antagonizmi u njima proključaju svako malo, ali se izvan azijske stepe o tome malo čuje. U Tadžikistanu, separatističke težnje bude se kod samosvojnog graničarskog naroda Pamiri u regiji Gorno Badahšan. Daleko od pažnjo međunarodne zajednice protiču i etnički nemiri na jugu Kirgistana, kao i brutalna strahovlada predsjednika Islama Karimova u Uzbekistanu. Kazahstan je po razvoju regionalni tigar, ali njegovi južni i zapadni predjeli takođe su pogođeni misterioznim terorističkim napadima, a vlast praktikuje brutalnu represiju koja je uključivala i ubistvaprotivnika lika i djela vladara Nursultana Nazarbajeva.

IRAK

Ovom državom danas upravlja šijitska vlada premijera Nurija al-Malikija koja se po pitanju Sirije odlučila svrstati uz Iran, Rusiju i Kinu kao blok zemalja koje se opiru regionalnoj predominaciji sunitskih sila predvođenih Saudijskom Arabijom i njenim pozadinskim zaštitnikom SAD-om. No Irak je etonreligijski raznolika zemlja, pa Malikijevo autoritarno nastojanje da preko šijitskog klana zagospodari tajnim službama i političkim institucijama dovelo do toga da kurdski predjeli vode svoje politiku, a suniti se bune – leđa mu okreću čak i šijiti iz njegovog tabora, poput vjerskog vođe Muktade Al Sadra.

KOLUMBIJA

Jedina južnoamerička država na ovom popisu navedena je kao optimističan primjer. Prošla godina protekla je u tajnim pregovorima između proameričke vlade u Bogoti i marksističke gerile FARC koja u toj zemlji ratuje već pola vijeka. Službeni pregovori otvoreni su u oktobru i čini se da se konačno nazire rješenje. FARC je navodno znatno slabiji i izolovaniji od velikih urbanih središta nego prije pet godina, a nova generacija njegovih vođa zainteresovana je za kompromisno sudjelovanje u izgradnji budućeg, danas silno raslojenog kolumbijskog društva.