Vesti

New York Times: Gadafi se pokazao kao problematičan partner za međunarodne naftne kompanije, često dižući cene koncesija i poreze i postavljajući druge zahteve

Izvor: Novossti.com (Samostalni srpski tjednik)

U ponedjeljak rano ujutro svjetskim medijima odjeknula je vijest da su libijski pobunjenici zauzeli glavni grad Tripoli i da je nakon šestomjesečnih napada pobunjenika na terenu i zračne podrške NATO-saveza režim Moamera Gadafija “pao”.

Pobunjenici su tijekom te noći ušli u Tripoli i navodno zauzeli 80 posto grada, mahom zahvaljujući neočekivanom povlačenju elitne brigade Kamis, nazvane po njezinom zapovjedniku i jednom od Gadafijevih sinova. Odmah potom javljeno je da je Kamis ubijen, iako njegovo tijelo nije pronađeno, te da su još trojica Moamerovih sinova uhvaćeni ili su se predali, da bi se navodno uhvaćeni Saif al-Islam istoga dana navečer pojavio na balkonu hotela “Rixos” i s njega obratio pristašama. Pobunjenici su ušli i u Gadafijevu bazu Bab al-Azizi, a u srijedu ujutro on se oglasio porukom da je bazu napustio “iz taktičkih razloga”, rekavši da će se nastaviti odupirati. Glasnogovornik libijske vlade Musa Ibrahim rekao je, pak, da će vojska “Libiju pretvoriti u vulkan lave i vatre pod nogama stranih osvajača i domaćih izdajnika”. Javljeno je i da je predsjednik Nikaragve Daniel Ortega Gadafiju ponudio azil, a to su ujedno i posljednje informacije o njemu do zaključenja ovog broja “Novosti” u srijedu poslijepodne.

Žestoke ulične borbe

Bitka za Tripoli počela je u nedjelju ujutro, kada su pobunjenici preuzeli kontrolu nad gradom Zavija i tako presjekli važnu liniju opskrbe gorivom za režimsku vojsku. Nakon toga ušli su u Tripoli i prepustili se uličnom slavlju.

No, te večeri ne samo da je Saif al-Islam s balkona luksuznog hotela prokleo Međunarodni kazneni sud (ICC), koji se nada suditi mu za zločine protiv čovječnosti zajedno s ocem i zetom, šefom tajne službe Abdulahom al-Sanusijem, već su mediji javili i da se pobunjenici povlače iz dijelova grada. Neki su analitičari stoga zauzeli nešto skeptičniji stav i prema ostalim informacijama koje se liferuju iz krovne organizacije pobunjenika, Narodnog prijelaznog vijeća (NPV).

Uslijedile su žestoke ulične borbe, a u trodnevnoj bitki za Tripoli poginulo je između 400 i 1.300 ljudi, ovisno o tome koja strana govori. Posljedice eventualne dugotrajne opsade mogle bi se, pak, obiti o glavu pobunjenicima, jer će ih snositi i stanovnici Tripolija, čiji je ustanak nužan za Gadafijev poraz. Pobunjenici se nadaju raspiriti ustanak i u Sirtu, drugom mogućem Gadafijevom utočištu i dobro naoružanom garnizonu. Ulične borbe nezgodne su za zračne napade, pa će NATO htjeti biti suzdržaniji kako se ne bi pretjeralo s kolateralnim žrtvama.

Iako se NATO savez u libijski rat uključio s mandatom Ujedinjenih naroda da “štiti civile”, kršenje toga mandata aktivnim pružanjem podrške pobunjenicima već je mjesecima notorna stvar oko koje se nitko naročito ne uzbuđuje. Štoviše, neimenovani su se NATO-ovi dužnosnici novinarima “New York Timesa” pohvalili kako je njihova “koordinacija s pobunjenicima s vremenom postajala sve bolja, sofisticiranija i smrtonosnija”. Prolaz pobunjenicima iz Zavije u Tripoli očistilo je upravo NATO-ovo cjelodnevno bombardiranje, a američke su bespilotne letjelice konstantno nadzirale Tripoli i tako usmjeravale pobunjenike.

Što dalje?

Avioni NATO-a od početka sukoba izveli su preko 7.500 zračnih napada, odnosno 20-ak tisuća različitih akcija, a kumulativni efekt razaranja bio je uništenje vojne infrastrukture zbog koje se Gadafijeva vojska teško kretala i opskrbljivala. Od NATO saveza više zračnih napada izvela je samo vojska Francuske, čija je vlada bila i pokretač međunarodne intervencije. No, neki analitičari idu još dalje u navođenju NATO-ovih zasluga za pobjedu libijskih pobunjenika, pa je tako Franklin Lamb, direktor organizacije Amerikanci za bliskoistočni mir, na televiziji “Russia Today” izjavio da je cjelokupni rat u Libiji “projekt NATO-a, kojemu Gadafi treba ili mrtav ili izvan zemlje da bi mogao proglasiti pobjedu”. Lamb tvrdi da NATO “na neki način pobunjenike koristi kao pijune jer ih svojim bombardiranjem ugurava u Tripoli”, te navodi kako iz prve ruke zna da su “i vlada i pobunjenici u više navrata tražili pregovore, ali je NATO to zabranio”.

Za razliku od Gadafijevog poraza, u kojemu je neizvjesna samo brzina i konačni broj žrtava, sudbina “postgadafijevske Libije” manje je poznata, a brojne učene glave svjetskih institucija već mjesecima se lome oko najpoželjnijeg oblika njezine “demokratske tranzicije”. U ovoj fazi eksperimentiranja s konceptom smjene režima osnovni je moto “da se ne dogodi Irak”, pa se predlaže sve suprotno od onoga u toj zemlji; od slanja međunarodne pomoći u uspostavljanju političkog i institucionalnog ustroja, pa do obaveznog izbjegavanja “degadafizacije” po uzoru na iračku “debaasizaciju” u kojoj su strukture očišćene od kadrova stranke Baas Sadama Huseina, što se drži temeljnim uzrokom frakcijskih borbi koje su uslijedile. Svi saveznici također su odbili poslati svoje kopnene vojske.

Angažiranim stručnjacima najviše glavobolja zadaju sami pobunjenici, šaroliko društvo različitih plemena, režimskih odmetnika, opozicijskih figura, pripadnika dijaspore, sekularista, socijalista, arapskih nacionalista, islamista, pripadnika samostalnih milicija, pa i običnih bandi. Analitičari stoga strahuju da bi se situacija u Libiji mogla zakomplicirati na brojne načine, od produljenog otpora Gadafija, preko cvjetanja kriminala i osvetničkog ponašanja, pa do razvoja terorizma i raspada države. Pritom je naročito problematičan Tripoli, jer se u njemu nalazi većina pristaša režima i stranih plaćenika.

Izbori pod nadzorom UN-a

Tijekom vojnog sukoba pripadnicima NPV-a zajednička je bila jedino želja da se svrgne režim, a tijekom mjeseci nije se pojavio zajednički vođa. Dapače, sredinom kolovoza predsjednik NPV-a Abdul Mustafa Džalil raspustio je kompletnu prijelaznu vladu, osim premijera, zbog ubojstva zapovjednika vojnog krila NPV-a Abdela Fataha Junisa, ranije Gadafijevog ministra unutarnjih poslova. Još uvijek nerazjašnjeno ubojstvo dogodilo se nakon naloga premijera Mahmuda Džibrila da se borci iz svih frakcija pojedinačno službeno uključe u revolucionarnu vojsku. Junisovi bliski suradnici tvrde da su za njegovu smrt odgovorni islamisti koji se osvećuju za represiju koju je Junis nad njima provodio sredinom 1990-ih i kako bi osujetili plan ujedinjavanja pobunjeničke vojske. No, islamistički klerik Ismail al-Salabi za ubojstvo optužuje “Gadafijeve infiltratore”.

Mohamed Busidra, jedan od vođa islamističkih pobunjenika, u intervjuu kanadskom listu “Globe & Mail” rekao je, pak, da je njegova skupina pripremila nacrt ustava prema kojemu bi predsjednik Libije bio Ismailov brat šeik al-Salabi, koji živi u Saudijskoj Arabiji. Sekularna koalicija 17. veljače i pripadnici plemena Obeidi također su kritizirali “sve veći utjecaj islamista” u Vijeću, a uočen je i novum da borci s područja Zapadnih planina puštaju brade, iz čega se zaključuje da će oni pružati otpor formiranju prozapadne vlade.

Islamisti nisu jedini koji se protive dominaciji NPV-a, koje pritom i gura ideju da se njegovo sjedište preseli iz Bengazija u Tripoli. S obzirom na to da je NPV mahom sastavljen od ljudi sa istoka zemlje čije je središte Bengazi i koji je povijesno različit od ostatka zemlje, pretpostavlja se da im nametanje svoje vlasti u Tripoliju neće ići lako. Predstavnici Misrate, trećeg najvećeg grada, također ne prihvaćaju autoritet NPV-a.

Pobunjenici iz Tripolija već su se usprotivili i obećanju NPV-a da će Gadafija izručiti ICC-ju, te zagovaraju suđenje na domaćem sudu, a Emhemed Gula, jedan od vođa iz prijestolnice, medijima je rekao da “Vijeće jeste stvorilo plan revolucije, ali samo opći plan, ne i lokalni”. Neimenovani, pak, američki dužnosnik “New York Timesu” je rekao da su “sami pobunjenici priznali da nemaju plan što nakon Gadafija”, dok je Larbi Sadiki, profesor bliskoistočne politike na Sveučilištu Exeter “Al-Jazeeri” rekao da “u načinu na koji Vijeće imenuje ljude nema dovoljno transparentnosti, pa neki vijećnici predstavljaju regije, neki interesne, a neki profesionalne skupine, dok su neki dijelovi zemlje bez svojih predstavnika”.

Unatoč tome, Vijeće uvjerava da ima plan za izbore koji bi se proveli pod nadzorom UN-a, a njega je izradio Libijski stabilizacijski tim smješten u Dubaiju, koji bi trebao nadgledati i sigurnost, zdravstvo, obrazovanje i infrastrukturu. Takozvani “road map” izrađen je u suradnji s predstavnicima SAD-a i europskih zemalja, a Vijeće tvrdi i da neće biti odmazdi protiv režimskih ljudi i da će nova vlada uključivati sve slojeve društva.

I opet… nafta

Što se tiče stranog vojnog prisustva nakon završetka borbi, američki predsjednik Barack Obama rekao je da američke trupe neće sudjelovati u mirovnim snagama, no nije isključena mogućnost slanja “pomoći u uspostavi sigurnosti”. Njemačka, koja je odbila sudjelovati u napadu na Libiju, sada najavljuje mogućnost slanja mirovnjaka, London i Pariz također, a mirovnjačke jedinice pristali su poslati i Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i Jordan.

Jedan od prioriteta poslijeratne obnove svakako je pokretanje proizvodnje nafte, iz koje će nedvojbeno profitirati države koje su pomagale pobunjenicima. Štoviše, Abdeldžalil Madžuf, glasnogovornik AGOCO-a, naftne kompanije koju su osnivali pobunjenici, već je najavio promjenu prioriteta u smjeru pogodovanja zapadnim zemljama. “Nemamo problem sa zapadnim zemljama kao što su Italija, Francuska i Velika Britanija, ali imamo s Rusijom, Kinom i Brazilom”, rekao je Madžuf, poručivši da se zemlje koje su bile suzdržane prilikom glasanja o UN-ovoj rezoluciji za napad na Libiju ne moraju nadati svom dijelu kolača. U analizi budućeg funkcioniranja libijske naftne industrije, “New York Times” sažeo je nade zemalja saveznica libijskih pobunjenika, napisavši da se “pukovnik Gadafi pokazao problematičnim partnerom za međunarodne naftne kompanije, često dižući cijene koncesija i poreze i postavljajući druge zahtjeve”.

“Nova vlada dobro povezana s NATO-om mogla bi biti partner s kojim će zapadne zemlje lakše surađivati. Neki stručnjaci kažu da bi, uz uvjet odriješenih ruku, naftne kompanije mogle naći znatno više nafte u Libiji nego što su to mogle pod restrikcijama Gadafijeve vlade”, zaključuje američki dnevnik.

Tko je tko u Narodnom prijelaznom vijeću

NPV je privremena pobunjenička libijska vlada koja tvrdi da neće sudjelovati na izborima. Kako javlja BBC, u “Nacrtu ustavne povelje za prijelaznu fazu”, objavljenom u kolovozu, Vijeće se obavezuje na “stvaranje višestranačke demokracije sa šerijatskim zakonom kao temeljnim izvorom prava”. Predsjednik Vijeća Abdul Džalil bivši je ministar pravosuđa koji se prvi iz vlade pridružio pobunjenicima. Abdul Hafez Goga, potpredsjednik i glasnogovornik, odvjetnik je iz Bengazija. Početkom rata sukobio se sa Džalilom oko ovlasti, a Saif al-Islam Gadafi opisao ga je kao “konvertita koji je javno na ‘Al-Jazeeri’ branio režim”. Omar al-Hariri zadužen je za vojna pitanja, a najveća mu je prednost pripadnost plemenu Fardžan sa zapada zemlje i utjecaj u Gadafijevom uporištu Sirtu. Zajedno s Gadafijem 1969. svrgnuo je kralja Idrisa, no kasnije je pokušao svrgnuti i Gadafija, pa je završio u zatvoru. Premijer Mahmud Džibril školovan je u Americi kao stručnjak za strateško planiranje i demokratsko odlučivanje. Ali Isavi zadužen je za vanjske poslove, a pobuna ga je zatekla na mjestu ambasadora u Indiji. Robijaš s najdužim stažem Ahmed al-Zubair Ahmed al-Sanusi predstavnik je političkih zatvorenika, a Fati Mohamed Baja iz Bengazija, doktor politologije i autor manifesta revolucije, zadužen je za politička pitanja.

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom